Motivacija

Referenca: Tarabić, B.N. (2020). Motivacija. Bilješke. Preuzeto -- sa https://assessment.coach/archive/lecture_2020-09-01.php.

Tko ujutro ne ustaje iz kreveta?
Tko ujutro ne ustaje iz kreveta? Budući da su gotovo sva stanja organizma motivirana (v. Maslow, 1943a) iz kreveta ne ustaju samo mrtve osobe. U doslovnom smislu (biološki) mrtve, a prenesenom značenju, psihološki (motivacijski) mrtve osobe. Najteži oblik psihološki "mrtvih" osoba su osobe koje pate od teške depresije. Teški oblik depresije možemo promatrati kao izrazitu deprivaciju (stanje ne ispunjenosti) neke od bazičnih psiholoških potreba, pri čemu što zbog objektivnih životnih faktora (situacijske odrednice) što zbog shema (osobna vjerovanja o uzročno-posljedičnim vezama u svijetu te sukladno tome mogućim ponašanjima i njihovim ishodima) osoba ne vidi budućnost općenito ili bližu budućnost (tj. ostvariv i moguć cilj) u kojoj bi barem djelomično zadovoljenje te potrebe bilo moguće. Ta percipirana bezizlaznost i konačnost stanja duboke depriviranosti gdje ne postoji način (ponašanje) da se ostvari bilo koji od ciljeva koji bi vodio do zadovoljenja te potrebe rezultira (ne)ponašanjem. Osoba gotovo da ne iskazuje ikakvo motivirano ponašanje, jer općenito ne vidi svrhu bilo kakvog ponašanja te za takvu osobu kažemo da je izgubila motivaciju za životom. Kolokvijalno rečeno, ne uživa u aktivnostima u kojima je uživala prije (jer sve njezine dosadašnje aktivnosti očito ne ispunjavaju onu potrebu koja je sada zbog jačine njezine depriviranosti preuzela fokus njezinog psihološkog života).
Uzroci depresije mogu biti razni, ali ih radi lakšeg razumijevanja možemo podijeliti u dvije skupine: biološka (kemijski disbalans bez dubljih psiholoških teškoća) i psihološka (psihološke teškoće koje su praćene i/ili kao rezultat imaju kemijski disbalans). U nastavku se fokusiram samo na psihološku depresiju, budući da se biološka (iako klinička slika možebitni slična psihološkoj depresiji) vrlo lako i čak i bez uključivanja u psihoterapiju liječi farmakološki.
Težina psihološke depresije može biti tolika da osoba zanemaruje čak i temeljne fiziološke potrebe, npr. hranjenje i pijenje. Čak i kada ih ne zanemaruje, obavlja ih isključivo do one mjere koja je dovoljna za puko preživljavanje. Sva je njezina ostala mentalna energija (ako je uslijed silne iscrpljenosti uopće ima) – kada je ima – usmjerena na duboku tugu i bol zbog nezadovoljene potrebe. Paradoks stanja teške depresije i njezina liječenja je da je psihoterapija (uopće uspostava kontakta) izrazito otežana te je farmakoterapija potencijalno nužni preduvjet dovođenja osobe u stanje za psihoterapiju ali da ta farmakoterapija u određenim uvjetima može istovremeno rezultirati poboljšanjem i maksimalnim pogoršanjem stanja. Kada uzimanje lijekova (namijenjenih povišenju raspoloženja) tj. kemijskog povratka "volje", bez da je osoba istovremeno pod budnom pažnjom, kontrolom, nije praćeno uključivanjem osobe u psihoterapiju, terapijom smisla (davanja smisla svom životu i pronalaska mogućnosti ostvarenja barem nekog dijela one bazične potrebe koja im je deprivirana) ono može dovesti do poboljšanja psihološkog stanja do mjere da se osoba sposobna "pokrenuti", tj. sposobna se fokusirati na aktivno suočavanje sa životnim teškoćama – no budući da je i dalje bez smisla i sukladno tom smislu ciljeva i mogućih ponašanja koji do njega vode – jedino što osjeća je duboko nezadovoljstvo prema takvoj vrsti bivanja, taj nalet volje (kemijski), a bez adekvatnog psihološkog motivatora, može rezultirati odlukom o prekidu patnje počinjenjem suicida. Ovo nije upozorenje protiv uzimanja lijekova već upozorenje o važnosti kombinacije farmakoterapije i psihoterapije usmjerene na smisao, kako bi povratak "volje" mogao biti usmjeren u pozitivno i aktivnu izgradnju bolje budućnosti, a koja je gotovo uvijek moguća, čak i kada se osoba nalazi u objektivno nezamislivo teškim životnim situacijama (v. Frankl.).
Slična se poveznica može povući i sa svakodnevnim situacijama, npr. depresijom nakon odlaska u mirovinu kod osoba koje su smisao ostvarivale dominantno kroz svoje zanimanje i rad ili sa npr. zajamčenim minimalnim mjesečnim naknadama trajno nezaposlenim osobama. U slučaju trajno nezaposlenih osoba, osim što su njihovi životi u većini slučajeva obilježeni objektivnim, negativnim situacijskim faktorima izvan njihove kontrole (npr. nedostatak vještina kao i formalnih obrazovnih kvalifikacija, samohrano roditeljstvo, socijalna isključenost, siromaštvo, ne adresirana stanja mentalnog zdravlja, mogući kognitivni i perceptivni deficiti, invaliditet), narušena kvaliteta njihovog života, nerijetko i konzumacija alkohola i druga socijalno nepoželjna ponašanja nisu rezultat nedostatka novca. Težina i percipirana tragičnost njihovih života nisu rezultat nedostatka novca nego nedostatka smisla – aktivnosti kroz koje će njihov život biti (samo)percipiran kao vrijedan postojanja. Čisto davanje novca, bez da im se omogući uključivanje u uistinu smislene i ispunjajući aktivnosti u zajednici u kojoj žive će tako kod nekih dovesti do povećane konzumacije alkoholnih pića i sl. isto kao što samo farmakoterapija, a bez davanja osjećaja smisla, u slučaju psihološke depresije nužno neće dovesti do željenih već moguće je i suprotnih rezultata. To ne znači da im novac (nezaposlenima) svejedno nije NUŽAN, potreban za PREŽIVLJAVANJE. Volja i novac nužni preduvjeti za postizanje nekog cilja, ne i dovoljni cilj sam po sebi. Bez svrhe, a uz ostvarene preduvjete za preživljavanje i temeljno funkcioniranje, životi jednako mogu krenuti u lošem ili dobrom smjeru. Nažalost češće u onom lošem jer to loše je vjerojatno, čim niti temeljne potrebe osobe nisu zadovoljene već prisutno, bilo kao pritisak okoline u kojoj se osoba nalazi i/ili navika.
Pitanje smisla je centralno pitanje svih sfera našeg života. Nemogućnost koncentracije i učenja, osim u slučaju organiteta (patologije bioloških procesa ili tkiva); nedovoljno dobra organizacija, neodlučnost, pasivnost, submisivnost, nesigurnost itd. najčešće nisu rezultat gubitka mogućnosti pamćenja ili dosjećanja, nedovoljno dobrih strategija organizacije, nedostatka "volje", itd. već nedostatka smisla, objedinjujućeg narativa koji nam daje subjektivni okvir za tumačenje stvarnosti. Izostanak dubljeg narativa: koji nam ukazuje na naše potrebe, sustav vrijednosti u kojima te potrebe želimo (pristajemo) ostvariti te sukladno tome koji su mogući ciljevi i ponašanja do tih ciljeva; je ono što nas koči u tome da u postizanje ciljeva krenemo s voljom, predano i koncentrirano. Riječ je o tome da osvještavanje temeljnih potreba, vrijednosti te odrednica situacije u kojoj se nalazimo postavlja okvir mogućeg, a koji nas kada nam je ekspliciran (jasan) sam po sebi vodi, motivira i organizira naše ponašanje. Naš zadatak postaje jedino da pratimo i po potrebi modificiramo redoslijed ponašanja koja vode ka izvršenju samo-evidentnih ciljeva.

Krajnji je cilj svakog ponašanja odgovaranje na bazične potrebe, a cjelokupni motivacijski sustav možemo promatrati kao interakciju između: vrijednosti, ciljeva, shema i bazičnih potreba (v. Tablica 1).

Tablica 1. Motivacija - temeljni elementi (Tarabić, 2020)

		Vrijednosti
		^(MODERACIJA)
↓		↓		↓
Cilj	→	Sheme	→	Bazične potrebe
		^(MEDIJACIJA)

Vrijednosti
Vrijednosti, moral, etika, norme, itd. (na različitoj vrsti specifičnosti) su načela (ponašanja) pojedinca u kontekstu postojanja drugih; okviri u kojima je prihvatljivo da pojedinac zadovoljava svoje bazične potrebe. Ako ste jedini čovjek na svijetu svijeta – pojam vrijednosti je beznačajan.
Psiholozi pojam vrijednosti, nažalost, često zanemare, jer on je primarno socijalna konstrukcija, tj. realizira se kroz zajedničko djelovanje pojedinaca dok se psihologija kao znanost, čak i kada je riječ o grupama najčešće bavi unutarnjim doživljavanjem pojedinca.
Pojavnosti, pojednostavljeno, možemo promatrati u vidu njihove valencije (pozitivno, negativno) i prevalencije (učestalosti, uobičajenosti). Riječ je o konstruktu koji proizlazi iz interakcije pripadnika grupe (skupine ili zajednice bilo koje vrste).

Tablica 2. Klasifikacija ponašanja pojedinaca, na razini grupe - simplificirani model (Tarabić, 2020)

pozitivno
učestalo	očekivano
rijetko	vrijedno
negativno
učestalo	prihvaćeno
rijetko	prezreno

Slikoviti, ne patološki primjer su: 1) manje i više egoistično dijete; 2) ili pak visoko produktivni ugodni radnik naspram nisko produktivnog neugodnog radnika. Roditelj će od manje egoističnog djeteta očekivati kontakt i pomoć (budući da je to već kontinuirano dobivaju) te će ga kažnjavati pri svakoj uskrati istog, dok će više egoistično dijete slaviti na svaki znak pažnje i topline (jer je su od iste deprivirani i za njom čeznu). Slično će se neugodnog radnika niske produktivnosti - "pustiti na miru, radi mira"; te će posljedice njegovog nerada proći nekažnjeno, dok će se visoko produktivnog radnika upregnuti još više, uz toleranciju na pogrešku ili ne ispunjavanje zadataka neusporedivo nižu nego za nisko produktivnog radnika. Od osoba zaposlenih na temelju nepotizma, umjesto meritokracije (kompetencija) se neće očekivati puno; dok će se od kompetentnih očekivati rezultati.
Sve opisano je zapravo dobro, jer bi očekivanja spram onih koji mogu i trebala biti visoka, jedino je loše što život često obje skupine isplaćuje jednako (v. Pareto princip - 80% posla obavlja 20% radnika). Ono što poslodavci, partneri, prijatelji i ostali u vremenima stabilnosti ne primjećuju, je da će u vremenu krize ili prilike, upravo tih 20% - ako osvijeste svoju vrijednost i zanemarenost - biti prvi koji će otići, odnoseći sa sobom svu produktivnost i sukladno tome vrijednost sustava kojeg su bili dio.

Bazične potrebe (Maslow, 1943a; Maslow, 1943b)

fiziolške potrebe
sigurnost: npr. zaštita od boli, opasnoti, prijetnje i ugroze (fizičke ili psihološke) svakog oblika;
- način postizanja: društvo, kultura, pravila, norme, posjedovanje infomacija, a kojima se osigurava izostaenak nepredvivosti, stabilnost, i organizacija
ljubav: npr. ljubav, prisnost, pripadanje
- način postizanja: duboki odnosi s drugima posebice, s drugim bitnim osobama.
poštovanje: npr. samo-poštovanje, samo-pouzdanost, adekvatnost, poštovanje drugih;
- način postizanja 1): snaga, postignuće;
- način postizanja 2): moć, reputacija, prestiž, priznanja.
samo-aktualizacija: npr. ispunjenje potencijala, samo-ekpresija.

Bazične potrebe su ono što zadovoljavamo, a preko ciljeva koje si postavljamo.

Sheme
Inteligencija je (mjera) efikasnost živčanog sustava. U djetinjstvu se očituje kroz senzo-motorni razvoj, a u odrasloj dobi kroz apstraktno mišljenje (uspješnost u uočavanju i izvlačenju obrazaca, kategorija i shodno tome uzročno posljedičnih veza).
Sheme su obrasci (ekstrahirane – na temelju neposrednog iskustva i/ili dostupnih informacija uočene/izvedene, uzročno-posljedične veze), a koje se očituju kao implicitne (utjelovljene) ili eksplicitne teorije o načinu funkcioniranja svijeta. Na temelju tih teorija planiramo (odabiremo) svoja ponašanja i/ili situacije u koje ulazimo tako da naši odabiri rezultiraju najboljim mogućim ishodom. Koliko su ti ishodi (za nas) dobri, tj. koja ćemo ponašanja i situacije uopće percipirati kao moguća te koja ćemo od njih potom odabrati ovisi ne samo o objektivnim situacijskim faktorima nego i o kvaliteti shema koje trenutno imamo. Njihova kvaliteta ovisi o kvaliteti i količini dostupnih informacija (jesu li životne istine koje su nas učili drugi ili dosadašnje iskustvo točne, funkcionalne - v. kristalizirana inteligencija; koliko su slične/primjenjive situaciji u kojoj se trenutno nalazimo; a ako nisu da li sama situacija donosi dovoljno korisnih informacija koje možemo obraditi), inteligenciji (obrada informacija koju činimo samostalno na temelju svih trenutno dostupnih nam informacija) te trenutnom razinom razumijevanja (neovisno o inteligenciji i količini dostupnih informacija; – svaki novi uvid mijenja pogled na već postojeću situaciju/ranija shvaćanja). Shematizacija je tako modus operandi, a sheme su, tehnički gledano jedno od temeljnih područja rada, neovisno psihoterapijskom pravcu. Bilo da je riječ o promjeni ponašanja, misli ili shvaćanja, konačna promjena je promjena shema.

Česta asocijacija na sheme mi je pitanje koje često postavljam studentima – Što je važnije, ponašanja ili "stavovi"? Pri odgovoru na ovo pitanje na umu treba imati da osoba može vjerovati i na eksplicitnoj razini verbalizirati stavove koji uopće ne odgovaraju njezinim ponašanjima, a ponašanja su relativno trajni obrasci – ono što na druge ostavlja stvarne posljedice (fizičke ili psihološke). Ponašanja (navike) su vrlo otporna na promjenu. Njihova promjena zahtjeva ne samo volju, želju i trud, nego i vrijeme. Zato u odnose (poznaničke, prijateljske, romantične ili poslovne) nikada ne ulazite sa vjerovanjem u mogućnost promjene vaših odabranika/ca. Upravo su u pozadini najuspješnijih strategija lažnog predstavljanja i osvajanja ponašajne manipulacije, koje manipulator prikriva skretanjem pažnje žrtve na njegove "stavove, vrijednosti i značenje njihovog odnosa" (v. Tarabić, 2020a; Tarabić, 2020b). Sve ovo znači da u svakodnevnim životnim situacijama, oni koji ne žele postati žrtva lažnog predstavljanja i slatkorječivosti trebaju pažnju obraćati na ponašanje (općenito), kao i svaku promjenu ponašanja (npr. promjena ponašanja nakon što vas netko "osvoji") ili pak posljedice promjene ponašanja, (npr. pad ili poboljšanje akademskog uspjeha). Svaka vidljiva promjena ponašanja ili promjena posljedica/ishoda (promjena ponašanja koja nam možda u danoj situaciji nisu direktno dostupna/vidljiva) su znakovi na koje trebamo biti izrazito osjetljivi, jer najčešće ukazuju da se u životu osobe nešto događa (promjena) – bilo negativno bilo pozitivno, a u svakom slučaju sa mogućnosti da ostane/postane trajno. Obraćajte dakle pažnju na ponašanja i ishode, a ne stavove drugih osoba te na temelju njih izvodite zaključke o tome želite li s njima uopće i kakvu vrstu odnosa ostvariti.
Svatko za sebe, s druge strane, treba fokus staviti na svoje stavove, tj. unutarnje sheme i reprezentacije svijeta, jer one su osnova trajne promjene ličnosti, ponašanja ili doživljavanja (ova je promjena najefikasnija kada se radi kroz stručno vodstvo za to educiranih stručnjaka mentalnog zdravlja).

Tablica 1. Motivacija - temeljni elementi (Tarabić, 2020)

		Vrijednosti
		^(MODERACIJA)
↓		↓		↓
Cilj	→	Sheme	→	Bazične potrebe
		^(MEDIJACIJA)

Svako je ponašanje motivirano, a da bi bilo motivirano odvija se u okviru ograničenja sustava vrijednosti, bazičnih potreba, ciljeva i shema. Vrijednosti su okviri u kojima je prihvatljivo da pojedinac zadovoljava svoje bazične potrebe. Vrijednosti su moderatori. Govore nam koje bazične potrebe su nam bitne (individualno) te preko kojih smo ih ciljeva i na koji način - u okviru svih mogućih ciljeva i načina njihova postizanja (sheme – osobne teorije o funkcioniranju svijeta) voljni zadovoljiti. Postizanje ciljeva (kada su postavljeni sukladno našim vrijednostima i potrebama) dakle vodi ka zadovoljenju bazičnih potreba, a to činimo svojim ponašanjem i/ili doživljavanjem. Ponašanje i doživljavanje su dakle medijatori (put kojim idući prema svojim ciljevima odgovaramo na bazične potrebe).

Tablica 3. Motivacija - temeljni elementi - primjer (Tarabić, 2020)

Vrijednosti	Što su prihvatljiva ponašanja i doživljaji? (u skupini kojoj pripadam)
Bazične potrebe	Što meni treba?	Emocije
Ciljevi	Kako znam da sam to dobio/postigao?
Sheme	Kako svijet funkcionira (U-P)? Kako se sve mogu ponašati? Što sve mogu osjećati?	Teorija o načinu funkciniranja svijeta

Uspješni ljudi ne planiraju svoje vrijeme, izrada kalendara i planera nije sama sebi svrhom, izvor zadovoljstva ili osjećaj postignuća, već alat koji olakšava postizanje zadanih ciljeva. "Uspješni" (posloženi) jednostavno popisuju (kako ne bi zaboravili) one aktivnosti koje se nameću same po sebi, jer su trenutno moguće, dostupne i ostvarive, jer odgovaraju potrebama koje trenutno ili dugoročno imaju i ciljevima kojima sukladno tim potrebama teže, u okviru vrijednosnog sustava koji posjeduju. To je dakle popis aktivnosti kojima se u danom trenutku ima smisla, žele i pristaju baviti.

Niz pitanja koja možete koristiti za mirko i makro organizaciju vremena, a odnose se na promišljanje modela motivacije (vaših osobnih vrijednosti, bazičnih potreba i shema) su:

Kakva je osoba koja se ponaša ….? (kao ja ovoga trenutka)
Kakva je budućnost osobe koja se ponaša ….? (kao ja ovoga trenutka)
Vidim li ja sebe kao takvu osobu - želim li postati takva osoba?
Ako ne želim, što bi ovoga trenutka učinila osoba kakvom želim postati?
Koje su moje vrijednsoti, kakav/a želim biti u domenama obitelji, prijateljstava i karijere?
Što od toga mi je uopće bitno i u kojoj mjeri?
Što od toga će mi i u kojoj mjeri biti bitno za 10 godina?
Imajući na umu da je život skup mikro pomaka da li već sada idem u tom smjeru?
Što bih si za svoje trenutno ponašanje/odluke rekao ja za 10 godina? Jesam li odabrao ponašanja i odluke koje vode ispunjenu vrijednosti koje želim ostvariti?
Unosi li moje ponašanje/odluka dodatan (nepotreban) kaos u moje i životno okruženje osoba s kojima ga dijelim?
Što ne radim, a trebao bih? Zašto to izbjegavam?
Što radim, a ne bih trebao? Koju bazičnu potrebu pokušavam zadovoljiti? (ali to činim na ne adaptivan način)
Koji su to podražaji iz okoline koji mi odvlače pažnju? Koju bazičnu potrebu pokušavam zadovoljiti usmjeravajući se na te podražaje? Što očekujem?
Što me čini ljutim? Kada se ponašam impulzivno? Zašto?
Kako ono što činim ili ne činim potencijalno doprinosi da se nalazim u ovoj situaciji?
Koja je moja odgovornost koju bih trebao/la preuzeti?
Što mi je potrebno da ih ostvarim zadane ciljeve?
Koja su trenutno moja pozivina ponašanja?
Koja pozitivna ponašanja trebam dodatno razviti ili ih tek trebam uvesti?
Kada bih ovo ponašanje nastavio/la imati/graditi narednih 30 godina, dali bi me dovelo, tj. da li bi me učinilo osobm kakva želim postati? Ako ne, kojim boljim ponašanjem ga istoga trenutka mogu zamijeniti?
Trebam li potražiti pomoć? Čini li mi se situacija u kojoj se nalazim toliko kompleksna i bezizlazna, da se osjećam zarobljeno?

Literatura:

Maslow, A. H. (1943a). Preface to motivation theory. Psychosomatic Medicine, 5, 85-92. https://dx.doi.org/10.1097/00006842-194301000-00012
Maslow, A. H. (1943b). A theory of human motivation. Psychological Review, 50(4), 370-396. http://dx.doi.org/10.1037/h0054346
Tarabić, B.N. (2020a). Ljudski (ljubavni) odnosi. Bilješke. Preuzeto 2020-09-01 sa https://assessment.coach/archive/opinion_2020-03-15.php
Tarabić, B.N. (2020b). Obrasci. Bilješke. Preuzeto 2020-09-01 sa https://assessment.coach/archive/opinion_2020-03-14.php