Predgovor kakve zaslužujemo, ali pitanje bismo li ih pročitali

Referenca: Tarabić, B.N. (2020). Predgovor kakve zaslužujemo, ali pitanje bismo li ih pročitali. Bilješke. Preuzeto -- sa https://bozidar-niksa-tarabic.com/Compendium.html#2020-04-20.

Vještina i stručnost se stječu iskustvom, u pravilu implicitno. Implicitno znači da iako smo nešto naučili i uspješno naučeno primjenjujemo to ne znači da imamo eksplicitno razumijevanje onoga što radimo, tj. nismo do te mjere svjesni što radimo i koja je veza između naših postupaka i njihovih rezultata (posljedica) da to možemo s lakoćom pretočiti u riječi (verbalni iskaz). Upravo je implicitna priroda naučenoga razlog zašto ponekad i najveći stručnjaci nisu u stanju prenijeti svoje znanje, na svjesnoj razini jednostavno nemaju pristup cjelovitoj informaciji što točno i zašto čine.

Manjak vještina izlaganja je u slučaju pokušaja eksplicitnog prenošenja implicitnih znanja najmanji problem. Veći je problem ono što proizlazi iz ljudske (prirodne) potrebe za kontrolom. Kontrola se može postići izravno, manipulacijom naše okoline ili posredno, psihološki. Psihološki osjećaj kontrole stvaramo preko stvarnog razumijevanja ili pak uvjerenja da razumijemo ono što se događa: u našoj okolini, s nama i u nama. Tako potreba za eksplicitnim razumijevanjem što i zašto radimo, a kada je ono što želimo shvatiti u području implicitnog i kao takvo nam nije u potpunosti svjesno dostupno, ide do te mjere da ćemo konstruirati vrlo kompleksna i uvjerljiva objašnjenja – koja nam, zato što ih temeljimo na svjesno dostupnim informacijama zvuče smisleno i točno, a zapravo nisu. Opisano se preslikava s individualnog i na kolektivno. Prisjetite se samo koliko je kroz povijest bilo različitih načina tumačenja ljudskih ponašanja, doživljavanja ili prirodnih fenomena (npr. grmljavina). Svako od tih tumačenja je odražavalo trenutno dominantnu paradigmu (okvir za razumijevanje stvarnosti, v. Kuhn, 1996) i većini se ljudi u tom trenutku činilo kao točno. Isto se događa i danas, no razlika je u tome što razvojem znanosti i tehnologije paradigme (okvire za shvaćanje stvarnosti) mijenjamo brže nego ikada do sada. Nešto što se kao dovoljno dobro objašnjenje činilo danas, sutra to možda više neće biti. Vjerojatno je ključni faktor koji nas sprječava u još bržem napretku spoznaje - ne pitanje mogućnosti dolaska do i akumulacije anomalija (novih otkrića) nego - tromost sustava i ljudska (prirodna) nevoljkost prihvaćanja promjene.

Društvene znanosti već čine velike pomake po pitanju razrješenja neprirodne i besmislene podjele na "znanost" i "praksu". Tako se u praktičnom radu primjenjuju određene znanstvene metode koje mogu donošenje odluka, prikupljanje i tumačenje podatka učiniti jednostavnijim, efikasnijim i pritom točnijim, a u znanosti se metode i tehnike razvijaju i/ili unapređuju informacijama prikupljenima u okviru praktičnog rad. Ipak, još uvijek se ponekad sretnem s gotovo psihotičnom razinom uznemirenosti na sam spomen ideje povezivanja znanosti i prakse; naravno, gotovo isključivo kod osoba kod kojih to povezivanje znači promjenu njihovog uobičajenog načina funkcioniranja. Izgleda da u rješavanju zablude – da znanstvenim metodama nema mjesta u praksi, kao i da iskustvu nema mjesta u znanosti – pomaže ne racionalni, već samo savjetodavni (psihološki) razgovor. No, krivica ne leži u dotičnom znanstveniku i/ili praktičaru. Problem je puno dublji. Pojedincima je, ali i društvu u cjelini određenim propustima u formalnom obrazovanju počinjena neprocjenjiva šteta. Tako ima praktičara koji zapravo znanost ne razumiju i pronašli su svoje utočište u ideji da je niti ne trebaju razumjeti, jer je znanost nešto što nema ikakve veze s onim s čime se oni zapravo bave. Istovremeno imamo i znanstvenike bez dana iskustva rada u praksi koji se u strahu od nepoznatog zaključaju u neprobojne tvrđe praktičarima nerazumljivog znanstvenog nazivlja. I jedni i drugi mistificiraju svoje djelatnosti onemogućavajući integraciju spoznaje, kočeći razvoj "znanosti", "prakse" i prosperiteta društva općenito.

No, dok je mogućnost konfabulacije1) u znanosti ipak ograničena znanstvenom metodologijom2) – iako i među znanstvenicima ima onih koji su spremi fabricirati rezultate i/ili zbog nedovoljno znanja i razumijevanja nešto što nije znanost prodaju kao takvo – zbog ne-pre[za]uzimanja metodološkog okvira je puno više prostora za konfabulacijom u "praksi". Ova je činjenica ujedno jedan od najvećih ego tripova na kojima se temelji uzvišeno držanje "znanstvenika", a koje praktičare dodatno gura u ofenzivu i odbijanje uvođenja u praksu nužne doze kritičnosti i samo-nametanja dodatne osobne odgovornosti. No, daleko od toga da nema velik broj praktičara koji svoje djelovanje zasnivaju i informiraju praćenjem i uvažavanjem znanstvenih spoznaja, kao i znanstvenika koji u doticaju s praksom informiraju svoj znanstveni rad.

Treća skupina i jedina kojoj ovakva vrsta podjele savršeno odgovara su, kvazi-stručnjaci, profiteri rata znanosti i prakse. Kreativnost njihovih konfabulacija – netočnost samo-konstruiranih objašnjenja koje daju – često zna biti proporcionalna tome koliko na prodavanju svojih "praktičnih znanja" zarađuju. Nemojte pritom misliti da konfabuliraju namjerno i/ili s lošom namjernom. Nedostatak uvida u to koliko su nekompetentni (v. Kruger & Dunning, 1999), visok ego i facijalna valjanost konfabulacije koje prodaju kao "znanje" su rezultat (normalnih) psiholoških procesa, odgovora na potrebu za razumijevanjem. Kako je moguće da su uistinu slijepi? Kako je moguće da ne znaju što čine?! (v. Biblija, Luka 23,34). Odgovor je vrlo jednostavan. Potreba za očuvanjem samo-poštovanja i kognitivni mehanizmi koji će učiniti distorziju realnosti kako bi se isto očuvalo su toliko efikasni da svi mislimo da smo mi ti koji razumijemo te da je naša konkurencija ona koja konfabulira. Tako je vjerojatno i s nama, kao i s onima koji će čitati ovaj priručnik.

Zašto vam sve ovo govorim? Razumijevanje je moguće jedno izgradnjom bogate semantičke mreže (v. Tarabić, 2020), a vještine i stručnost se stječu praksom, radom uz kompetentne mentore. Priručnici niti izgrađuju semantičke mreže niti mogu zamijeniti praksu, posebice zato što stupanj integracije znanosti i prakse – barem u mekim znanostima – još uvijek nije dovoljan da možemo biti sigurni da su pokušaji ekspliciranja implicitnog išta više od konfabulacija. Priručnici i edukacije stoga neka vam posluže kao motivacija da se pokrenete i krenete čitati obogaćujući svoje semantičko znanje i vježbati (praksa). Ne pouzdajte se u priručnike i/ili doslovne upute što vam je činiti! Implicitno učenje će obaviti svoje.

U nadi da ovaj priručnik ipak nije još jedna u nizu konfabulacija i da će vas uspješno motivirati ili vam barem umanjiti neke od učestalih strahova vezanih uz izlaganja, sretno!

Sisak, 20.04.2020.
Božidar Nikša Tarabić.


Poveznica na priručnik: Uskoro…

Bilješke:
  • 1) "1. pat. izmišljanje događaja i priča za koje bolesnik zbog smetnji u vezi s pamćenjem vjeruje da su se dogodili; 2. pren. besmisleno pričanje; fantaziranje, izmišljanje" (Hrvatski jezični portal, n.d.).
  • 2) "Znanstvena metodologija je sustav pravila i postupaka na temelju kojih se obavljaju istraživanja i u skladu s kojima se provjeravaju izvodi različitih teorija." (Milas, 2009, p. 8).
Literatura:

NEŽELJENA KOMUNIKACIJA

Referenca: Tarabić, B.N. (2020). Neželjena komunikacija. Bilješke. Preuzeto -- sa https://bozidar-niksa-tarabic.com/Compendium.html#2020-04-19.

Uvodne napomene
1. U nastavku ću kao riječ psihološki sličnog značenja uz riječ „komunikacija“ koristiti riječ „odnos”.
2. Niti u jednom trenutku se ne osvrćem na situacije promjene komunikacijskih obrazaca i/ili na odnose koji se transformiraju (iz jedne vrste u drugi) - govorim gotovo isključivo o prekidima.
3. Neki od pristupa će se činiti „grubi“. To vjerojatno dolazi iz zdrave doze senzibilnosti i poistovjećivanja - nitko od nas ne bi volio da se netko drugi na taj način odnosi prema nama. Ali „teške situacije zahtijevaju teške mjere” te ako i mi ponekad dobijemo svoju dozu „brutalnosti“ - vjerojatno smo je zaslužili!

PREKID
PREVENCIJA - IZBJEGAVNJE NEŽELJENE KOMUNIKACIJE
KURACIJA - PREKID VEĆ OSTVARENE - NEŽELJENE-KOMUNIKACIJE

PREKID
Kako testirati je li možda vrijeme za prekidom ili modifikacijom komunikacije? Možete se zapitati sljedeće: „Kada bi s tom osobom nastavila/o komunicirati na ovaj način i ovim intenzitetom narednih 5 godina, bi li to bilo nešto što bi mi odgovaralo?”. Ako je odgovor na ovo pitanje „Ne“ - promijenite način komunikacije i smanjiti njezin intenzitet ili je skroz prekinite.

Kao i kod većine toga u životu što se odradi polovično (nedovoljno dobro), najgori su krnji prekidi. To zapravo i nisu prekidi, jer i dalje pristajemo na povremenu komunikaciju. Ovdje ne mislim na održavanje komunikacije/odnosa koje se odvija pod utjecajem neke vrste prijetnje (v. Kazneni zakon čl. 139)1). Krnji prekidi i u „svakodnevnom” kontekstu rezultiraju dodatnim, dovoljnim komplikacijama. Osim što nikome (ili barem drugoj strani) nije jasno postoji li i dalje dobrovoljni odnos ili ne, već i to što popuštamo na dosađivanje i upornost je nešto što ne bi trebali raditi (zbog sebe i zbog drugih). Svaki put kada popustimo i komuniciramo s osobom - bilo koji odgovor, bilo koji - osobi dajemo nagradu za takvo ponašanje i šaljemo joj poruku - ako tako nastaviš kad-tad ćeš dobiti što želiš. I to je istina, ona će uistinu dobiti što želi, a vi ćete dobiti dosađivanje koje sami potičete;). Kao što „zločesti“ klinici svojim ponašanjem nerijetko samo traže pažnju, tako i dosadni i uporni komunikatori samo žele komunicirati. Kod klinaca je „zločesto” ponašanje vrlo vjerojatno jedino za što su od bitnih im osoba dobivali pažnju pa su implicitno takvo ponašanje usvojili kao strategiju za dobivanjem barem neke vrste pažnje, a kod ovih drugih vi potvrđujete da je dosađivanje i upornost efikasno sredstvo do komunikacije s vama - a vjerojatno i drugima. Nemojte si to raditi:).

Odluka o prekidu treba biti čvrsta i konačna, a prekid mora biti: najavljen, ne smije/nema potrebe da bude grub, ne smije biti „kompromisnih“ rješenja, prijelaznih razdoblja i si. Prekid je samo onda kada je jasan i potpun. Idealno bi bilo da osobi eksplicitno (izravno) kažete da ne želite s njom više komunicirati, pogotovo ako sve skupa eskalira na razinu nametljivog ponašanjima (v. Kazneni zakon, čl. 140). U takvim situacijama obavezno potražite psihološku pomoć i pravnu zaštitu.

KONTEKST
Ugrubo se možemo osvrnuti na dva pristupa:
a) prevencija - komunikacija još nije ostvarena;
b) kuracija - komunikacija je već ostvarena.

PREVENCIJA - IZBJEGAVNJE NEŽELJENE KOMUNIKACIJE
Nastojte se uopće ne dati navući da iz „pristojnosti” krenete komunicirati s konkretnim osobama ili „profilima“ osoba za koje od unaprijed znate da s njima ne želite ostvariti prijateljski ili poznanički odnos. Postoje osobe koje su nametljive, ljepljive i koje samo čekaju iduću žrtvu. Ovakvi susreti predstavljaju izbor između toga hoćete li biti pristojni i postati njihova iduća žrtva ili ćete izdržati taj trenutak neugode i obraniti se od njihovog napada/zasjede.

Koji su uopće mogući pristupi ovakvim situacijama? Smjer pogleda je iskaz interesa (o tome ćemo neki drugi put). Ako se želite „obraniti” od nametljive druge strane i niste se u mogućnosti od nje fizički udaljiti, za početak nemojte u nju uopće izravno gledati, čak i ako s njom razgovarate - tretirajte je kao da ne postoji. Na pitanja općeg karaktera koja vam postavi odgovarajte vrlo kratko: „Ne znam“, „Da”, „Ne“; a na osobna pitanja budite maksimalno neodređeni: „Možda”, „Svašta“, „Kako-kada”, itd. i nikad, NIKAD, ne postavljajte povratna pitanja. Držite se na granici ljubaznosti tako da vas nitko ne može optužiti da ste grubi ili bezobrazni, a istovremeno nemojte iskazivati ni trunku interesa za temu i/ili osobu.

Ako je riječ o susretu jedan na jedan, svakako iskoristite prvu mogućnost ili je pokušajte stvoriti, da se fizički maknete iz dane situacije, pogotovo ako često susrećete osobu - svojim bijegom si činite dugoročnu uslugu, dajte priliku napadaču da nađe neku drugu, slabiju žrtvu. Nemojte si utvarati da ste „posebni“ - i da vas je osoba izabrala zbog nekih vaših pozitivnih osobina, takve će se osobe zalijepiti za bilo koga dostupnog. Eventualno možda djelujete kao dovoljno „laka” žrtva. Ako iz situacije ne možete pobjeći jer se nalazite u društvu, osobu samo ignorirajte i besramno započnite razgovor s nekim drugim… Ima i onih koji će osobi otvoreno reći da s njom ne žele komunicirati - većina nas ipak nije toliko snažna, uostalom, oni koji jesu, oni ovo vjerojatno niti ne čitaju - nemaju ovakvih problema :).

KURACIJA - PREKID VEĆ OSTVARENE - NEŽELJENE-KOMUNIKACIJE
Situacija je puno teža ako smo s nekom osobom već ušli u odnos u koji nismo željeli ili je neki već postojeći odnos došao do svog (za nas) završetka. U oba slučaja, čak i kada je riječ o minimalnom kontaktu (komunikaciji), jedan od prvih znakova da nešto nije uredu je pojavljivanje osjećaja odbojnosti koji može ići do te mjere da bi kod fizičkih susreta i/ili digitalne komunikacije s osobom od nje najradije „pobjegli“, a sve skupa može biti popraćeno i osjećajem gađenja. Ono što treba imati na umu je činjenica da je odnos već ostvaren, što je samo po sebi jedna od instanci implicitnog društvenog ugovora (v. story/post: ljubav), a uz koji se vežu određena očekivanja, ako ništa drugo kontinuitet i stabilnost odnosa, kakav god da taj odnos je. To je razlog zašto će druga strana negodovati i iskazivati otpor čim osjeti da ne dobiva ono na što je navikla - kršimo potpisani ugovor!

Načina rješavanja ovakvih „sporova” ima puno, osvrnut ću se na dva.
1. Ako smo svjesno ušli u odnos za koji smo od početka znali da nije nešto što će potrajati duži vremenski period.
Odgovornost prema sebi: Tu je važno da preuzmemo svoj dio odgovornosti za to što smo i sebe i drugu osobu doveli u ovakvu situaciju iako nam je „unutarnji glas“ možda rekao: „Nemoj”; nismo bili iskreni i nismo iskazali poštovanje (ni prema sebi ni prema drugoj osobi) i ušli smo u odnos. Preuzimanje odgovornosti i prekidanje ovakvih odnosa se odvija tako da na maksimalno pristojan način osobi damo do znanja da smo se ponijeli neodgovorno i da nam je žao, ali da taj odnos nije nešto što želimo dalje graditi i da ga tom prilikom prekidamo.

Odgovornost prema drugoj osobi: U svakom odnosu koji nije željen, a toga smo svjesni, imamo odgovornost prema sebi ali i prema drugoj strani biti oko toga eksplicitni - posebice ako druga strana iskazuje namjeru da budemo prijatelji ili nešto više… Postoje brojni razlozi, manje ili više moralni / patološki / životno uvjetovani, itd. zbog kojih ljudi ostaju u neželjenim odnosima. No, jedan od razloga koje svatko od nas može izbjeći je da odnos s nekim održavamo iz sažaljenja. U odnosima iz sažaljenja osobi dajemo lažnu nadu. lako se u tim odnosima možda ponekad osjećamo kao heroji („mučenici“) ili žrtve, zapravo smo zlostavljači dobrih namjera (v. put do pakla). Zato što nemamo snage/hrabrosti prekinuti odnos, umjesto da drugu osobu „oslobodimo” i potaknemo je da potraži i uđe u odnos s osobama koji će joj biti pravi prijatelji - ne dajući joj potpunu i točnu informaciju (da odnosa uopće nema) - držimo je zarobljenu u laži. Nekada se ti odnosi, kada ih više jednostavno nemamo snage održavati, hlade mjesecima i godinama, pri čemu postajemo sve više ljuti, neugodni i grubi u komunikaciji - jer odnos nikako da se sam od sebe prekine. Pritom druga osoba pati, ponekad uopće ne shvaćajući što se događa, misleći da s njom nešto nije u redu i umjesto da joj odnos s drugima bude podrška, ona s nama uopće ne može ostvariti jedan od najvažnijih faktora psihološke stabilnosti - odnos. Takvim ponašanjem aktivno narušavamo mentalno zdravlje druge osobe - psihološki je zlostavljamo. Kako prekinuti takve odnose? Za početak je važno da prepoznate nalazite li se u takvom odnosu, a kako ga prekinuti je već tema za razgovor - a ovisi o tome koliko ste već sve skupa zakomplicirali…

2. Ako je došlo do promjene postojećeg komunikacijskog obrasca/ odnosa i on je iz željenog prešao u neželjeni eksplicitno (izravno) osobi recite da osjećate da se komunikacijski obrazac/odnos promijenio i da više ne predstavlja nešto što vam odgovara te da želite prekid odnosa.

Ako ste osobi eksplicitno rekli da želite prekinuti komunikaciju / odnos, a ona to ne bude poštivala te postane prijeteća ili nametljiva, upozorite je na ranije navedene odredbe Kaznenog zakona.

Literatura:
  • Hrvatski Sabor. (2020). Kazneni zakon. Narodne Novine, (NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19).

Negativne automatske misli

Referenca: Tarabić, B.N. (2020). Vrijeme. Bilješke. Preuzeto -- sa https://bozidar-niksa-tarabic.com/Compendium.html#2020-03-17.

Ideja o tome da je velik dio psiholoških procesa nesvjestan nije nova (v. Freud, 1916-17(2006)). U modernoj literaturi se ti procesi gledaju kao izdvojene, "automatske komponente" (v. Devine, 1989), a upravo se pod automatskim podrazumijeva da se odvijaju izvan svjesnog. Brojni dokazi za to proizlaze ne samo iz vrlo ograničenih kapaciteta svjesne obrade podataka (Miller, 1956) nego i iz neuroznanosti, biološke i kognitivne psihologije općenito.

Što reći o tom procesima? Jesu li oni manje "pametni", manje sofisticirani, manje korisni? Istina nije ni blizu toga. Gotovo svih od njih su visoko adaptivni mehanizmi (v. Barkow, Cosmides i Tooby, 1992; Miller, 2001; Buss, 2019) čiji je kapacitet obrade podataka i "zaključivanja" puno veći od onoga što se događa "svjesno". Dapače, čak i ono što laički klasificiramo kao svjesno je tek rezultat brojnih nesvjesnih procesa.

Jeste li se ikada zapitali kako točno dolazite do svojih misli, rečenica koje izgovarate? Ako probate svjesno vratiti proces unazad i promotriti "matematiku" svega što percipirate kao svjesno, uvidjet ćete da to ne možete napraviti - kao da se sve svjesno pojavljuje "samo od sebe". Čak i kada vam to djelomice uspije te osvijestite dio pozadinske mentalne matematike, vrlo vjerojatno je riječ o konfabulaciji, post hoc konstrukciji.

Da je čitav naš psihološki život produkt interakcije nebrojenih tehnički odvojenih ali kada su u komunikaciji među-zavisnih nesvjesnih procesa koji istovremeno rade obradu informacija lijepo ilustrira "split-brain" sindrom (v. Gazzaniga, 1985). Kod split-brain sindroma prekidanjem glavnog komunikacijskog kanala (kojim se usklađuje i koordinira rad) polutki mozga ostajemo sa dva "odvojena" mozga. Dvije osobe u istom tijelu. Pacijenti s većinom presječenih veza među polutkama trebaju neko vrijeme dok ti odvojeni mozgovi ne nauče međusobno komunicirati posrednim putem te iako se počne činiti da su polutke ponovo "ujedine", pametno osmišljeni eksperimenti pokazuju da potpuna integracija više nikad nije moguća. Isto se preslikava i na niže razine oboje u domeni fiziologije (strukture živčanog sustava) i psihologije (kognicija, afekata, ponašanja). Na sličan način možemo gledati i na ličnost. Možemo je promatrati kao puno odvojenih "persona" (v. Peterson, 2018; v. Jung prema Peterson, 2019) koje međusobno surađuju (nekad više, a nekada manje). Velik dio procesa psihoterapije se sastoji u osvještavanju tih persona i pronalasku načina da se funkcionalno integriraju. Bez integracije imamo povremene ispade kojima kao da te persone "izražavaju" svoj bunt i nezadovoljstvo. Najčešće se to se događa postupno, a ponekad se pokaže "odjednom ".

Moguće je da smo godinama ili desetljećima potiskivali neke svoje "persone" te kao i kod svega sa čime se ne suočavamo i što potiskujemo, dođe trenutak istine i sve ono što smo "gurali", "skrivali" i "zaključavali" - bude pušteno s lanca. Tada smo duboko šokirani svojim željama, razmišljanjima, emocijama, ponašanjima (npr. ispadi agresije) ili nekim drugim dijelovima sebe za koje smo mislili da nisu dio nas - to se događa kada primjerice promatramo svoje ponašanje dok radimo nešto neočekivano i mislimo si: "Zašto to radim?", "Jesam li ja stvarno osoba koja se tako ponaša?", "Što to znači?". Sve su to dijelovi nas koji, kada su pravilno integrirani, rade na našu (zajedničku) korist - naši su partneri u osiguravanju psihološke dobrobiti. No, kada se prema njima ponašamo maćehinski - kao prema nepoželjnim gostima ili neprijateljima - ni ne čudi da se s vremenom i s njihove strane razvije mržnja i želja da se otrgnu iz te potlačenosti i svrgnu s vlasti tiranina koji ih je, umjesto da im pruži ruku pomirbe i suradnje, zaključao u tamnicu "predsvjesnog". Zadnjih par mjeseci sličan pogled imam i prema "negativnim" automatskim mislima.

Dok ih neki pristupi promatraju kao otpadnike koje treba korigirati i izbaciti ih iz naših života, ja ih promatram kao implicitne poruke koje treba samo bolje i jasnije verbalno artikulirati. Gledam na njih kao na poruke koje dolaze iz dijelova naše psihe koja je na jezičnim razvoju – možda predškolskog – djeteta, ali je visoko inteligentna i koja nam pokušava ukazati da se naši životi mogu pokrenuti na bolje. Promatram ih kao glas unutarnje motivacije - koji zbog svoje verbalne infantilnosti pokušava nešto, ali ne zna kako - radi to najbolje što u tom trenutku može.

Naš je zadatak poslušati poruke koje nam šalje i pokušati shvatiti - što nam zapravo želi reći? Tako kroz razgovor sa klijentima saznajem da su to često vrlo pozitivne poruke, kojima im nesvjesno govori da mogu više i bolje, da vjeruje u njih. Iako je njihov svjesni dio možda odustao, nesvjesni dio još uvijek misli da se mogu izboriti za bolji život, da mogu biti više nego što trenutno jesu. Ekspliciranje prave poruke nije jednostavno kako se čini, ali često da je zadovoljavajuć rezultat.

Primjerice, jednoj je klijentici (djevojka je natprosječno inteligentna i vrlo sposobna) "negativna" misao bila: "Ne vrijediš ništa! Ti si nula!", a dolazila joj je kada je umjesto učenja za fakultet provodila dane 'radeći ništa'. Tijekom razgovora se pokazalo da je poruka zapravo: 'Ležeći na kauču i ne učeći za fakultet nećeš ispuniti svoje potencijale. Ako nastaviš s tim ponašanjem postat ćeš – nula! Znam da nisi nula, nemoj se tako ponašati!'

Drugoj bi klijentici „negativne " poruke govorile: 'Ružna si!' . To je gotovo uvijek bilo tijekom socijalizacijskih aktivnosti. Kada sam je pitao: "Smatraš li da nisi dovoljno lijepa?", rekla je: "Ne, mislim da sam prosječnog izgleda." (a bila je lijepa djevojka). Potom sam je pitao: "Što bi bilo drugačije kada bi bila ljepša?". Nakon kraćeg razmišljanja mi je začuđeno odgovorila: "Osjećala bih se opuštenije!". Njezino joj je nesvjesno ukazivalo da tijekom druženja s drugima doživljava visoke razine napetosti i nemira, da se opusti i uživa u trenutku.

Prijatelj mi je neki dan rekao da bi volio otići negdje gdje će započeti novi život - maknuti od svega. On također osjeća velik pritisak od brojnih izazova koji su ga zaskočili odjednom i preplavili ga. Volio bi se opustiti barem na trenutak. Ono što mu je nesvjesno preporučilo vjeorjatno nije bijeg već je riječ o upozorenju, a kojeg je i sam bio svjestan - da je situacija u kojoj se nalazi iscrpljujuća i da ga čeka donošenje važnih životnih odluka i rad na sebi. No, ne promatrajući tu nesvjesnu poruku kao partnera koji se u slaže s njegovim svjesnim razmišljanjem, ona mu se čini kao dodatni napadač i pritisak. Nadam se da će se što je više moguće osloniti na bliske osobe kojima je okružen i koje mu kao i njegovo nesvjesno porukama koje su često grube, na svoj čudan način žele reći da su uz njega i da im je stalo. Možda će sve te negativne poruke i on nekom trenutku postati partneri, jer mi se čini da bi se uz nesvjesno-(Google)-translate mogli dobro slagati:).

Niti jedna od ovih poruka, kada se dublje promotre nije negativna. Neki "dijelovi" naše ličnosti možda nemaju visoku razinu verbalne sofisticiranosti ali su barem u navednim slučajeima pokušavali ne naštetiti nego potaknuti promjenu, ako bude sreće na bolje. Poslušajte što vam vaše "negativne" misli i/ili vaši bližnji govore i pokušajte to što je rečeno promatrati ne kao napad, nego kao motivatore koji imaju vrlo infantilni i sirovi pristup, ali dobre namjere. Pokušajte im dati smisao i shvatiti što su vam zapravo žele reći. Možda sami sebe iznenadite i u njima pronađete saveznike koji vas bodre i poručuju vam da možete bolje, da ste puno vrjedniji i kvalitetniji nego što na svjesnoj razini u tom trenutku mislite o sebi.

Preporučena literatura:
  • Barkow, J. H., Cosmides, L. i Tooby, J. (1992). The Adapted Mind: Evolutionary Psychology and the Generation of Culture (1st. ed.). Oxford, NY: Oxford University Press. https://isbnsearch.org/isbn/9780195060232
  • Devine, P. G. (1989). Stereotypes and Prejudice: Their Automatic and Controlled Components. Journal of Personality and Social Psychology, 56(1), 5-18. http://dx.doi.org/10.1037/0022-3514.56.1.5
  • Freud, S. (1916-17(2006)). Predavanja za uvod u psihoanalizu. n.d. https://deenes.ffzg.hr/~bmikulic/Filoz-Psy2012/SF_Predavanja.pdf
  • Gazzaniga, M. S. (1985). The Social Brain: Discovering the Networks of the Mind. New York, NY: Basic Books, Inc. https://isbnsearch.org/isbn/9780465078509
  • Miller, G. (2001). The Mating Mind. How Sexual Choice Shaped the Evolution of Human Nature (Reprintth. ed.). New York, NY: Anchor Books. https://isbnsearch.org/isbn/9780385495172
  • Miller, G. A. (1956). The magical number seven, plus or minus two: some limits on our capacity for processing information. Psychological Review, 63(2), 81-97. http://dx.doi.org/10.1037/h0043158
  • Peterson, J. B. (2018). 12 Rules for Life: An Antidote to Chaos. Toronto: Random House Canada.
  • Peterson, J. B. (Producer). (2019). [Audio podcast]. https://www.jordanbpeterson.com/podcast/

Vrijeme

Referenca: Tarabić, B.N. (2020). Vrijeme. Bilješke. Preuzeto -- sa https://bozidar-niksa-tarabic.com/Compendium.html#2020-03-17.

NE ASERTIVNI (SUBMISIVNI) ODGOVOR
Pitanje: Imaš li vremena? | Jesi li slobodan popodne? | Što radiš u subotu? | Jesi li doma?
Odgovor: Imam. | Jesam. | Ne znam. | Jesam.
Zaključak: Onda možeš… Onda idemo, onda…. Navratim.

ASERTIVNI ODGOVOR
Pitanje: Imaš li … ? | Jesi li … ? | Što radiš …?
Odgovor: Ovisi o tome zašto te zanima.

UZAJAMNO POŠTOVANJE
Pitanje: Volio bih da ovu subotu dopodne odemo na piće. Razmisli imaš li vremena:).
Odgovor, ako smo zainteresirani za daljnju komunikaciju, a:
a) Nismo sigurni jesmo li slobodni: Vrlo rado, ali mogu ti potvrditi tek sutra, dok provjerim raspored za ostatak tjedna. Je li ti to ok?
b) Znamo da smo slobodni: Može, vrlo rado.

OBRAZLOŽENJE
Prepuštanje drugima da odlučuju o raspodjeli našeg vremena, čak i kada nemamo nešto u planu, nije znak naše otvorenosti i fleksibilnosti već nedostatka brige prema i poštovanja sebe. Život i raspoloživo vrijeme su ograničeni, trebamo se prema njima tako i ponašati. Na koga i na koji način ćemo raspodijeliti svoje vrijeme treba biti temeljeno na našim osobnim vrijednostima, ciljevima i trenutnom životnom kontekstu.
To ne znači da nekim osobama svoje vrijeme nećemo biti spremni dati neovisno o tome kada i kako ćemo ga s njima provesti, iz čiste ljubavi ili prijateljstva. Drugima nekad treba i eksplicitno reći da želimo provesti vrijeme s njima, jer možda i oni to žele reći nama ali se boje odbijanja.

No, i kod davanja vremena dragim nam osobama trebaju postojati granice i redoslijed važnosti (naš osobni, ne nužno očekivani). Općenito je važnije da smo prisutni i dostupni kada je to uistinu potrebno nego da svoju ljubav dokazujemo odzivom na svaki poziv (ovo je ujedno i odgojna mjera, koju kao i sve druge, ne treba primjenjivati samo zato jer možemo).
Isto tako, nekad ćemo svoje vrijeme dati i kada to ne želimo, jer u tom je trenutku to ulog koji dajemo radi dugoročne suradnje. U tim je trenucima također važno postaviti granice i ostati u okvirima onog vremena koje smo inicijalno odlučili staviti na raspolaganje.

***

Želimo li uopće svoje vrijeme davati osobi koja ga ne cijeni i/ili nije nama u budućnosti spremna dati dio svog vremena? | Želimo li pak s druge strane prihvatiti vrijeme osobe koja ne cijeni svoje vrijeme? - Znači li to da joj njezino provođenje vremena s nama također znači ništa?
Treba imati na umu da raspodjela vremena nije i ne smije biti ni sebičan ni naivan čin. Raspodjela vremena je proces/razmjena izrazito vrijednog ne materijalnog dobra. Davanje našeg i uzimanje tuđeg vremena treba dakle biti informirana odluka koju donosimo s nekim ciljem, a prema kojoj se s poštovanjem trebamo odnositi u prvom redu mi pa to isto tražiti i od drugih.


Ljudski (ljubavni) odnosi

Referenca: Tarabić, B.N. (2020). Ljudski (ljubavni) odnosi. Bilješke. Preuzeto -- sa https://bozidar-niksa-tarabic.com/Compendium.html#2020-03-15.

Uvod: Postoji nešto što možemo zvati oblikom implicitnog društvenog ugovora, a što proizlazi iz ranije spomenute usmjerenosti ljudi na traženje obrazaca (…pregledati storije). Ljudi promatraju ponašanja drugih osoba i na temelju opaženog izvlače obrasce - zaključke o tome kako se dotična osoba uobičajeno ponaša. Izvučene obrasce tretiramo kao ugovore - očekujemo da su relativno stabilni. Temeljem tih obrazaca u prvom redu procjenjujemo ponaša li se neka osoba normalno ili “čudno” (neočekivano), a nakon što se eventualno odlučimo da s nekom osobom želimo imati kontakt, njezino ponašanje procjenjujemo u kontekstu toga kako se ta osoba odnosi prema nama. Na temelju toga stvaramo očekivanja o tome kako će se ta osoba ponašati prema nama u budućnosti (ovdje neću ulaziti u to na koje smo sve načine pristrani i loši procjenjivači…).

Kontekst: Kada nam se netko sviđa i tek upoznajemo/“osvajamo” osobu, obično pod navalom inicijalnog interesa taj interes iskazujemo posredno, a preko pažnje koju dajemo toj osobi. Razinu zainteresiranosti kao da komuniciramo količinom pridane pažnje. | Pažnja je općenito najvrjednija psihološka valutal. Tako nas iskreno zanima kako je osoba provela dan, kako se osjeća, što joj je na umu, aktivno pratimo njezine “storije”, “postove” itd. tj. angažiramo se oko svega što nas u pravilu ne zanima kod drugih (osim ako nije riječ o bliskim prijateljima ili predmetu zavisti/ljubomore). Ujedno smo prema toj osobi posebno ljubazni i činimo neke ustupke koje možda drugima, čak ni bliskim osobama ne bismo.
Druga strana, koja često ne razmišlja o tome da je ponašanje koje iskazujemo samo sredstvo za iskaz interesa/sviđanja, a ne i naš uobičajeni obrazac ponašanja - potencijalno tumači to ponašanje: a) kao nešto što joj se sviđa i što očekuje da dobiva i u budućnosti; ili pak b) kao nešto što očekuje da će dobivati i u budućnosti, ali joj se ne sviđa, jer je “pretjerano”.
Ono što najčešće ne očekuje, je da je u obje varijante: a) i b) riječ o načinu na koji netko iskazuje interes; a vjerojatnost da je to ponašanje dugoročni/temeljni obrazac osobe je vrlo mala.

Primjena: Problem s ovom vrstom privremene promjene ponašanja je taj što izmijenjeno ponašanje koje kao zainteresirana strana iskazujemo nije ponašanje koje planiramo održati dugoročno, to ponašanje ima udvaračku ulogu i služi kao iskaz naklonosti i interesa. Druga (“obmanjena”) strana može pristati na odnos upravo zbog tih ponašanja, jer joj odgovara razina pažnje koju prima, pri čemu, kao što je već napomenuto, uopće ne očekuje da je riječ o nečem prolaznom. Kada takva ponašanja prestanu, a vrlo vjerojatno će kada je odnos ostvaren prestati - jer je ostvarivanje odnosa cilj do kojeg su ta ponašanja bila sredstvo - druga strana nerijetko uoči da više nije u odnosu s “istom” osobom i iskaže želju za prekidom istog. Iz perspektive strane koja je izgubila očekivanu pažnju je to ok - jer se udvaračka stana iskazivala za nekoga tko nije i na taj način je prekršila implicitni društveni ugovor o tome da ne možemo ljude u svrhu ostvarenja vlastitih ciljeva mamiti obećavajući im jedno, a dugoročno im dajući nešto drugo. Žalosni dio priče je što se ništa od navedenog nužno ne događa svjesno. Niti udvarači svjesno pridaju pažnje više nego što dugoročno planiraju, niti osobe kojima se netko udvara svjesno očekuju da će takvo ponašanje trajati kroz cijeli odnos. Obje su strane žrtve automatskih procesa… No, zato kada o tome imamo informaciju, možemo svjesno korigirati svoja ponašanja i očekivanja.

Poanta: Ako ulazite u odnos s nekim s kim (već) niste duže vremena prijatelji (i dobro ih znate/vas znaju), nemojte iskazivati ona ponašanja koja s tom osobom ne planirate iskazivati dugoročno ili pak nemojte očekivati da će sva pažnja koju vam osoba da je u istom intenzitetu trajati duži vremenski period. Dakle, budite iskreni (autentični). U krajnjoj liniji možete osobi i izravno reći da vam se sviđa/iskazati interes, ne gubeći uopće vrijeme na udvaranje i slanje nekih suptilnih znakova koje druga strana potencijalno neće niti registrirati.


Obrasci

Referenca: Tarabić, B.N. (2020). Obrasci. Bilješke. Preuzeto -- sa https://bozidar-niksa-tarabic.com/Compendium.html#2020-03-14.

Specifični film - Naravno da će Julija Roberts pobjeći i sa svog sljedećeg vjenčanja u filmu (jer je pobjegla i sa prethodna 3) - obrazac ponašanja.
Niz specifičnih filmova - Naravno da će se Julia Roberts na kraju udati za Richarda Gerea (jer to učiniti gotovo u svakom) - obrazac scenarija.
Zaključak bi trebao biti da se do istog cilja može doći na različiti način - što je svako moguće - stoga je dobro promatrati živote ne kao izdvojene postupke nego kao “scenarije”.
lako znaju po kojem je obrascu scenarija scenarij filma sniman ljudi i dalje gledaju filmove - rasplet radnje je ono u čemu uživaju.
Šteta što to shvaćanje ljudi ne preslikaju na stvarni život i ne osvijeste da će živeći pojedine životne scenarije imati životne ishode sukladno scenarijima koje žive.
Ljudi rijetko svoj život promatraju kao scenarij, nerijetko čak i osobe koje su svjesne koji scenarij žive često ne mijenjaju puno. Kako je to moguće?
lako različita ponašanja (obrasci) mogu dovesti do istih ishoda, slična ponašanja (obrasci) gotovo uvijek vode ISTIM ishodima. Da bi u svom životu nešto promijenili treba uistinu promijeniti ponašanja/obrasce (rasplete radnje). Nekada to znači promjena navika, društva, posla, načina gledanja, eksplicitnog traženja ili izražavanja želje, prvog koraka (kontakta), traženja pomoći, itd.
Puno ljudi bi voljelo promijeniti nešto u svojim životima (samopouzdanje, učenje, spavanje, ciljeve, motivaciju, ljubav, ostvariti dublje prijateljske odnose, dobiti povišicu ili samo bolje upoznati sebe) ali ne znaju kako.

Dio njih podsvjesno vjeruje da će neovisno o tome što čine svaka promjena i dalje biti varijacija istog obrasca scenarija i sukladno tome će ishod scenarija koji žive i dalje biti isti - pa ništa ne čine.
Dio njih, s druge strane, nije baš uvježban u prepoznavanju uzoraka (obrazaca) i ne vidi da su promjene koje čine tek varijacije na temu i da zapravo nema bitnih promjena (toga se boje oni prvi, a ovi ne shvaćaju da im se to događa).
Dio njih živi/ima objektivno izrazito teške životne situacije i mogućnost promjene je puno više ograničena (ali i dalje se svi iznenadne koliko se puno uz kvalitetno vodstvo može napraviti), itd.
Dio svih navedenih u nekom trenutku ipak postane svjestan daje i najmanja promjena teška. Svjesni da su maheri u tome da se uvjeravaju da promjena nije moguća ili da si iako ne čine stvarnu promjenu utvaraju daje ipak čine. Tada nerijetko shvate i da zapravo nisu sami. Da o željenoj promjeni mogu otvoreno pričati s i za pomoć se obratiti prijateljima, obitelji ili stručnjacima.

Svaka promjena je teška, ako nije teško, vjerojatno ništa ne radite!

Sretno i potražite pomoć.


Načelo recipročnosti

Referenca: Tarabić, B.N. (2020). Načelo recipročnosti. Bilješke. Preuzeto -- sa https://bozidar-niksa-tarabic.com/Compendium.html#2020-03-12.

Načelo recipročnosti u ljudskim interakcijama održava balans davanja i primanja, a preko stvaranja očekivanja od strane koja je nešto primila da se oduži davanjem pojedincu i/ili zajednici. To načelo je izrazito korisno jer potiče suradnju i ulaganje u druge te je temelj bazičnog povjerenja među ljudima, čak i kada nema izravne - jedan na jedan recipročnosti. Neki od psiholoških fenomena, poput Ben Franklin efekta, se nekim svojim elementima izravno naslanjaju na ovo načelo.

Eksploatacija načela recipročnosti se u svakodnevnom životu događa kada netko ne postupa u dobroj namjeri nego manipulativno. Tada nam osoba prvo nešto da (nerijetko bez ikakvog upozorenja, čak nešto što uopće ne želimo) i nakon toga se poziva da joj vratimo protuuslugom (jer nas je time, sukladno načelu recipročnosti - zadužila).

Potreba da se ponašamo recipročno je automatska i vrlo je snažan motivator tako da često, iako se osjećamo prevareno (svjesno ili pred-svjesno smo detektirali daje čitava situacija manipulativna konstrukcija) pristanemo dati barem nešto zauzvrat.

Ako se pokušamo oduprijeti, manipulator! će se eksplicitno i besramno pozvati na načelo recipročnosti te nas prekoriti da nismo korektni, jer oni su nama, a mi…

Ukoliko imate osjećaj da vas netko na ovaj način iskorištava, budite izravni i čvrsto se zauzmite za sebe. Recite im da ne nasjedate na manipulacije načelom recipročnosti i da ne planirate vraćati postupke/usluge koje niti ste tražili niti ih želite.

Dodatak: S druge strane, zbog manjka povjerenja u sebe – vjerovanja da nećemo moći vratiti istom mjerom; odbijamo prilike i usluge koje su zapravo ključne za naš daljnji napredak – i na taj se način samo-sakatimo.

Vjerojatno je mnogima poznat onaj osjećaj, da kada nešto dobijemo (usluga, poslovna prilika, znak pažnje i sl.), dobiveno moramo vratiti odmah ili što prije. Tako često ono što nam je ponuđeno odbijemo, jer nam se čini kao obaveza koju u skorijoj budućnosti nećemo moći ispuniti/vratiti.

No, recipročnost ne mora biti trenutna ili izravna. Prilika/usluga koja nam se daje može biti i iskaz vjere u to da ćemo s vremenom, odgovorno i s poštovanjem, gradeći na onome što nam je dano, biti u mogućnosti ne samo vratiti nego i pojedincima i/ili zajednici dati i više nego što smo dobili. Također, "povrat" ne mora biti - izravan. Nekada ono što nam je dano vraćamo tako da ulažemo u zajednicu općenito ili pak one kojima je to u danom trenutku potrebnije.


Lijep pozdrav

Referenca: Tarabić, B.N. (2020). Lijep pozdrav. Bilješke. Preuzeto -- sa https://bozidar-niksa-tarabic.com/Compendium.html#2020-03-11.

Lijep pozdrav je kao istovremeno kucanje i otvaranje vrata… pozdrav eventualno može biti srdačan ili s poštovanjem, lijep je u svakom slučaju (pretpostavljam)… kao što je kucanje bez čekanja samo ulazak.


Tehnike verbalne i osjetljivost na neverbalnu komunikaciju

Referenca: Tarabić, B.N. (2019). Tehnike verbalne i osjetljivost na neverbalnu komunikaciju. U Vjekoslav Jeleč (Ur.), 4thSimpozij: "Mladi i mentalno zdravlje": Slušam te (str. 14). Zagreb: Grad Zagreb.

Osoba su njezine navike. Navika je visoko sofisticirani mehanizam automatizacije nužan za uspješno svakodnevno funkcioniranje. Dok je nove navike lako stvoriti, one postojeće je nerijetko teško mijenjati. Komunikacijom razmjenjujemo informacije te upravljamo ljudima i dojmovima, radi postizanja ciljeva (koji god oni bili). Naši su obrasci komunikacije također navike, ne nužno dobre.

Edukacija u području generičkih vještina ima za cilj osvijestiti i razvijati kapacitete pojedinca da svoja ponašanja i doživljavanja modificira i usmjerava ka njihovim adaptivnijim oblicima. Iako se u većini slučajeva radi o malim promjenama, kada se gleda njihov kumulativni učinak (kroz vrijeme i broj ponašanja/doživljavanja), i male promjene čine veliku razliku.


Organiziraj se!

Referenca: Tarabić, B.N. (2019). Organiziraj se! U Vjekoslav Jeleč (Ur.), 4thSimpozij: "Mladi i mentalno zdravlje": Slušam te (str. 10). Zagreb: Grad Zagreb.

Izbor ponašanja i donošenje odluka temelji se na automatskom i/ili kontroliranom predviđanju potencijalnih ishoda, a preko uzročno-posljedičnih veza izvedenih temeljem iskustva. Predviđanje ne samo da je ključan zadatak nego su predvidivost i stabilnost okoline te zbivanja unutar pojedinca, koje nam daju osjećaj kontrole, jedne od bazičnih ljudskih potreba. Bilo kakvo uočeno odstupanje od očekivanog, neovisno o tome je li riječ o poželjnim ili nepoželjnim događajima privlači našu pažnju i manifestira se stresnim reakcijama različitog intenziteta. Sam stres je dakle adaptivni mehanizam koji nam ukazuje na bitna zbivanja u našoj okolini, jednako kao što nam bol ukazuje na promjene unutar naših tijela.

Izbor alokacije naših resursa (pažnje, vremena, novca, itd.) i način na koji ih organiziramo igra veliku ulogu ne samo u ograničavanju i realizaciji životnih ishoda nego i količini predvidivost, osjećaja kontrole, svrhe i stresa koje pritom doživljavamo. U radionici će se oslanjanjem na temeljne psihološke principe i njihovom primjenom u kontekstu projektnog managementa sudionike uputiti u načine definiranja životnih ciljeva te izbora i organizacije aktivnosti (vremena) usmjerenih njihovom postizanju.


Mladi koji su nezaposleni i nisu u sustavu obrazovanja (NEETs)

Referenca: Tarabić, B.N. (2018). Mladi koji su nezaposleni i nisu u sustavu obrazovanja (NEETs). Panel rasprava. Zagreb: Ministarstva rada i mirovinskog sustava i Europska Komisija.

14. lipnja 2018. sam sudjelovao na panelu u organizaciji Ministarstva rada i mirovinskog sustava i Europske Komisije, a na temu identifikacije i praćenja mladih koji su nezaposleni i nisu u sustavu obrazovanja (u dobi od 15 do 29 godina). Većina razgovora je bila usmjerena na način prikupljanja informacija i povezivanja sustava, a moja je uloga bila ukazati na mogućnosti koje nam takve informacije otvaraju.
Tako sam predložio da se pri korištenju prikupljenih informacija osvrne na dvije skupine mladih, one koji imaju završenu: a) osnovu i/ili srednju školu; i one koji su završili b) fakultet. Ove dvije skupine nezaposlenih često kao zajedničku karakteristiku imaju nisko samo-poštovanje, ne postojeći sustav institucionalne i među-vršnjačke podrške – tj. manjak osjećaja sigurnosti i pripadanja te posljedično nisku razinu samo-efikasnosti (uvjerenja da svojim trudom i angažmanom mogu ostvariti željene ciljeve i/ili učiniti bitne promjene u svom životu).
Prva skupina (osnovna i srednja škola) se dodatno susreću sa izazovima razvoja modernih tehnologija i automatizacije jednostavnih poslova čime njihove kompetencije postaju manje tražene (jer ih zamjenjuju strojevi, a koji su istovremeno sve kompleksniji za upravljanje i održavanje te kao takvi zahtjevaju rukovanje od strane osoba viših kvalifikacija), a i postojeći poslovi se naglo usložnjavaju (osoba mora istovremeno biti "komunikator, prodavač, manager", itd.).

Tek manji dio njih će biti moguće uspješno prekvalificirati te stoga u budućnosti potencijalno prijeti velik gubitak radnih mjesta, stoga se treba pristupiti pronalaženju načina kako ih integrirati u društvo, a preko njihove integracije u društvo osmisliti i nova radna mjesta koja će odgovrati na one potrebe društva, a koje ne mogu biti odgovorene putem informatizacije i automatizacije procsa, tj. otvoriti nove prilike za zapošljavanje (primarno poslovi koji uključuju "ljudski kontakt", poput brige za starije, aktivnosti koje uključuju ispunjavanje slobodnog vremena djece i mladih, društveno koristan rad itd.).

S druge strane onima koji imaju završene fakultete treba omogućiti stjecanje radnog iskustva i razvijati njihove samo-prezentacijske vještine čineći ih aktivnim sudionicima u procesu svog zapošljavanja, samo-oglašavanja, ali i osmišljavanja vlastitih radnih mjesta (poduzetništvo).
Sve skupa treba na umu imati važnost integriranja pojedinca u zajednicu (osjećaj pripadnosti), jer jedino se kroz razvijanje osjećaja pripadanja može spriječiti odljev radne snage i mozgova, a što se i u istraživanju koje smo 2017. proveli na području Bjelovarsko-bilogorske županije na 499 sudionika u dobi od 15 do 30 godina pokazalo kao jako bitan i zabrinjavajući pokazatelj (Tarabić, Herceg, Šopar, 2017).
Informacije koje se o ovoj skupini mladih prikupljaju mogu imati veliku važnost (preko pravilne stratifikacije po regijama i osobnim karakteristikama) u kreiranju poticaja i programa koji će pomoći integraciju pojedinca, osmišljavanje novih zanimanja i adekvatnu alokaciju sredstava te u krajnjoj liniji praćenje uspješnosti tih programa. (14. lipnja 2018., izmjene 22. kolovoza 2018.)


Što nakon studija? (vratiti se na početak)

Referenca: Tarabić, B.N. (2016). Što nakon studija? Sajam ideja. Zagreb: Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije Sveučilišta u Zagrebu. (pozvano predavanje, sažetak, stručni)

Početak studija predstavlja, za većinu studenata posljednju formalnu obrazovnu etapu prije izlaska na tržište rada. Ipak, studenti su bez postojanja profesionalnog vodstva i usmjerenja u vidu karijernog planiranja, tijekom studija često gotovo isključivo usmjereni na izvršavanje akademskih obaveza. No, za razliku od osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja (gimnazije) koji su u slučaju studenata usmjereni na postizanje kompetencija koje ih čine konkurentnim za upis više obrazovne razine, svrha visokoškolskog obrazovanja više nije stjecanje temeljnih-općih, već temeljnih stručnih znanja usmjerenih osposobljavanju za razumijevanje, izvršavanje i organizaciju visoko složenih radnih zadataka.

Prema tome, u predavanju se naglašava važnost poticanja studenata, da već od prve godine razmišljaju o tome što i kako nakon završetka studija: upoznavanje s tržištem rada, mogućnostima zapošljavanja te načinima povećanja osobne konkurentnosti. Osnovni je cilj stoga studente usmjeriti na koje načine mogu samostalno planirati, pokrenuti i uključiti se u aktivnosti koje će im omogućiti primjenu stečenih znanja, stjecanje dodatnih kompetencija ali i vještina samo-predstavljanja koje će im podići vrijednost na tržištu rada.


Uspješno studiranje – prava formula?

Referenca: Tarabić, B.N. (2018). Uspješno studiranje – prava formula? 1. Dan kvalitete Sveučilišta u Zagrebu Faramceutsko-biokoemijskog fakulteta. Zagreb: Farmaceutsko-biokemijski fakultet. (pozvano predavanje, stručni, sažetak)

Akademske vještine predstavljaju niz generičkih vještina, vještina koje se uče, a primjenjive su u različitim domenama: studiranje, profesionalno okruženje i svakodnevni život. Akademske vještine uključuju npr. učenje, aktivno sudjelovanje u životu akademske zajednice, znanstvenu i stručnu djelatnost, osmišljavanje i realizaciju projekata i događanja, predstavljanje pojedinca i njegovih postignuća, itd. Iako je jedan od ciljeva studiranja upravo usvajanje navedenih vještina, one se često, a zbog zasićenosti izvedbenog plana specifičnim stručnim znanjima, usvajaju na neformalan način.

No, isto još uvijek omogućava njihovu uspješnu implementaciju u pristup studiju te lakše ostvarenje temeljnih ishoda studiranja, kao i njihovu nadogradnju. Cilj je stoga studente sto ranije upoznati s osnovnom racionalom u podlozi i načinima primjene temeljnih akademskih vještina, a kako bi im se omogućilo što uspješnije studiranje u vidu izravnog upravljanja usvajanjem stručnih kompetencija i planiranja karijere.


Samo-prezentacija

Referenca: Tarabić, B.N. i Flander, M. (2016). Vještine komuniciranja – Profesionalna samo–prezentacija u pisanoj formi (CV, molbe, motivacijska pisma). U Z. Penezić i sur. (Ur.), XX. Dani psihologije u Zadru (međunarodni znanstveno–stručni psihologijski skup) (str. 190). Zadar: Sveučilište u Zadru – Odjel za psihologiju.

Samo-prezentacija, uz izgradnju bogate socijalne mreže i kontakata (u stvarnom životu), igra iznimno važnu ulogu u realizaciji željenih profesionalnih ishoda. Profesionalna samo-prezentacija je vještina, koju je moguće naučiti i razvijati.

Iako na intuitivnoj razini, pogotovo kao psiholozi, često imamo ideju ''kako'' pristupiti ovom pitanju, najbolje rezultate ipak postižemo ako su nam raspoložive konkretne (razumljive, utemeljene i primjenjive) smjernice.



Revizija komunikacijskog okvira: liječnik komunikator

Referenca: Tarabić, B.N. (2016). Revizija komunikacijskog okvira: liječnik komunikator. U V. Đorđević (Ur.), 1. Međunarodna konferencija o prevenciji kroničnih nezaraznih bolesti. Zagreb: Zagrebački institut za kulturu zdravlja i NBM d.o.o. (predavanje, sažetak, stručni)

Porast broja stanovništva (ujedno i dolazaka liječniku), ali i dostupnosti zdravstvenih usluga, u kombinaciji sa napretkom tehnologije, dijagnostičkih i terapijskih procedura, smanjuje raspoloživo vrijeme zahtijevajući od liječnika kompromisnu racionalizaciju. Od liječnika se očekuje da u kratkom vremenu, za velik broj pacijenata osigura relevantne dijagnostičke i tretmanske ishode. Ta se racionalizacija najčešće očituje upravo u krnjem komunikacijskom procesu. Sa ciljem postizanja visoko usmjerenog pristupa, a bez adekvatnog obrazovanja u području razvoja komunikacijskih vještina, umanjuje se humana i holistička komponenta u odnosu liječnik-pacijent. Iako se ponekad može činiti opravdana, upravo ova vrst racionalizacije rezultira nemogućnosti ostvarivanja podržavajućeg okruženja i adekvatnog odnosa te najčešće stoji u podlozi narušavanja povjerenja od strane pacijenta. Narušeno povjerenje pak dovodi do smanjenja količine dobivenih informacija (dijagnostički korisnih informacija, informacija o navikama, kontekstu, itd.) posljedično umanjujući vjerojatnost otkrivanja drugih medicinski relevantnih komorbidnih stanja, procjenu vjerojatnosti pridržavanja tretmana, pridržavanje tretmana, kao i mogućnost planiranja adekvatne intervencije.

Akumulacija znanja i empirijskih spoznaja iz područja kognitivne psihologije i forenzike je s druge strane omogućila razvoj procedura i tehnika koje kliničaru omogućavaju, u relativno kratkom vremenu, ostvarivanje vrlo često kompleksnih i isprepletenih ciljeva medicinskog intervjua. U ovom se izlaganju problematizira važnost generalizacije i primjene tehnika iz područja forenzike i kliničke prakse i u drugim područjima rada s ljudima. Tj. naglašava se potreba sustavne edukacije stručnjaka uvođenjem novih, efikasnijih, komunikacijskih obrazaca, temeljnih na dokazima, a ne intuiciji medicinskog djelatnika, koje značajno doprinose razvoju komunikacijskih vještina, a samim time i ishoda cjelokupnog medicinskog procesa.


Moderno društvo i redefiniranje terapijskih procedura

Referenca: Tarabić, B.N. (2015). Moderno društvo i redefiniranje terapijskih procedura. U F. Đerke (Ur.), 4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji „Depresija u stoljeću uma“ (međunarodni stručni psihijatrijski skup) (str. 100). Zagreb: Gyrus. 3, Supplement 1. (predavanje, sažetak, stručni)

Promatrano iz evolucijske perspektive, fenomenološki slične kliničke manifestacije depresije možemo, ovisno o njihovom uzroku opisati kroz stupanj njihove adaptivnosti. Moderno je društvo sjećaj sigurnost pojedinca u vidu jasnog položaja i očekivanja spram njegove budućnosti, zamijenilo konceptom ''slobode izbora'', individualizma i hedonizma. Današnji, ''individualiziran'', pojedinac, bez adekvatne socijalne podrške, suočen sa pretjeranim zahtjevima od strane poslodavca, neizvjesnosti u pogledu vlastite budućnosti, nezadovoljan nedostatkom podražavajućih intimnih odnosa i brojnim drugim dimenzijama svakodnevnog funkcioniranja, a bez mogućnosti za ''bijeg'', neminovno posustaje. Depresija pacijenata novog vala tako uistinu predstavlja adaptivni oblik bijega iz stresne situacije i povik za pomoć, a psihijatrijske ustanove pružaju svojevrstan azil od teške svakodnevice – i to primarno bilježeći zamjetan priljev pacijenata iz opće populacije, bez ranijih psihijatrijskih odstupanja. Raste broj situacija gdje bazična vjerovanja i pogled na stvarnost nisu pogrešni već u skladu s objektivnim stanjem.

Upravo objektivnost uzorka depresije današnjeg pojedinca nužno redefinira pristup samoj terapiji, zahtijevajući oboje u kliničara i u pacijenta razvoj novih i specifičnih vještina suočavanja i mehanizama distorzije realnosti. Medikamentnozna terapija još uvijek opravdano predstavlja temeljni stabilizator, no psihoterapijski pristupi usmjereni na korekciju pogrešnih bazičnih vjerovanja i pogleda na stvarnost postaju manje efikasni. Upitna je i mogućnost distrakcije i pronalaženja novih izvora zadovoljstva, a temeljni cilj tretmana postaje resocijalizacija pojedinca te njegovo funkcionalno osposobljavanje za suočavanje sa stresnim životnim događajima. Postavlja se i pitanje moralno upitnog kognitivnog restrukturiranja uz pomoć kojeg pacijent prihvaća svoju realnost takvom kakva jest, gaseći adaptivne reakcije, a u cilju prevencije relapsa i povratka u sustav.