UPUTE | IZJAVA O KORIŠTENJU
Sadržaj ove stranice je intelektualno, autorsko djelo, koje je sukladno Zakonu o autorskom pravu i srodnim pravima (NN
167/03
97/07
80/11
125/11
141/13
127/14
62/17
96/18) neotuđivo.
Autor na ovoj stranici objavljene informacije stavlja na korištenje u
osobne i ne komercijalne svrhe isključivo uz pravilno navođenje izvora (referenciranje istog). Uporaba objavljenih informacija u komercijalne svrhe, kao niti bilo kojeg dijela istih,
bez eksplicitne dozvole autora, nije dozvoljena. Dozvolu za korištenjem u komercijalne svrhe možete zatražiti na: bozidar.niksa.tarabic [at] gmail.com.
Tarabić, B.N. (2015). Moderno društvo i redefiniranje terapijskih procedura. U F. Đerke (Ur.), 4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji "Depresija u stoljeću uma" (međunarodni stručni psihijatrijski skup) (str. 100). Zagreb: Gyrus. 3, Supplement 1. https://dx.doi.org/10.17486/Gyr.3.2120Moderno društvo i redefiniranje terapijskih procedura
Promatrano iz evolucijske perspektive, fenomenološki slične kliničke manifestacije depresije možemo, ovisno o njihovom uzroku opisati kroz stupanj njihove adaptivnosti. Moderno je društvo osjećaj sigurnosti pojedinca u vidu jasnog položaja i očekivanja spram njegove budućnosti, zamijenilo konceptom "slobode izbora", individualizma i hedonizma. Današnji, "individualiziran", pojedinac, bez adekvatne socijalne podrške, suočen sa pretjeranim zahtjevima od strane poslodavca, neizvjesnosti u pogledu vlastite budućnosti, nezadovoljan nedostatkom podražavajućih intimnih odnosa i brojnim drugim dimenzijama svakodnevnog funkcioniranja, a bez mogućnosti za ‘’bijeg’’, neminovno posustaje. Depresija pacijenata novog vala tako uistinu predstavlja adaptivni oblik bijega iz stresne situacije i povik za pomoć, a psihijatrijske ustanove pružaju svojevrstan azil od teške svakodnevice – i to primarno bilježeći zamjetan priljev pacijenata iz opće populacije, bez ranijih psihijatrijskih odstupanja. Raste broj situacija gdje bazična vjerovanja i pogled na stvarnost nisu pogrešni već u skladu s objektivnim stanjem. Upravo objektivnost uzorka depresije današnjeg pojedinca nužno redefinira pristup samoj terapiji, zahtijevajući oboje u kliničara i u pacijenta razvoj novih i specifičnih vještina suočavanja i mehanizama distorzije realnosti. Medikamentnozna terapija još uvijek opravdano predstavlja temeljni stabilizator, no psihoterapijski pristupi usmjereni na korekciju pogrešnih bazičnih vjerovanja i pogleda na stvarnost postaju manje efikasni. Upitna je i mogućnost distrakcije i pronalaženja novih izvora zadovoljstva, a temeljni cilj tretmana postaje resocijalizacija pojedinca te njegovo funkcionalno osposobljavanje za suočavanje sa stresnim životnim događajima. Postavlja se i pitanje moralno upitnog kognitivnog restrukturiranja uz pomoć kojeg pacijent prihvaća svoju realnost takvom kakva jest, gaseći adaptivne reakcije, a u cilju prevencije relapsa i povratka u sustav.