Ljubav III

Napomena uredništva / autora: Ovaj tekst pisan je iz osobnog i stručnog iskustva. Cilj mu nije davanje univerzalnih odgovora, već poticanje na promišljanje i dijalog o emocionalnim odnosima, granicama i razvoju kroz ljubav. Sadržaj ne zamjenjuje profesionalno psihološko savjetovanje.

Što je to ljubav?

U ranijim tekstovima (Ljudski (ljubavni) odnosi, Obrasci) sam se osvrnuo na važnost postavljanja granica i jasne komunikacije potreba. No što kada niti sami ne znamo koje su naše stvarne potrebe i granice?

Ontogeneza rekapitulira filogenezu, tj. razvoj ljudskog embrija i čovjeka ima brojne poveznice sa evolucijskim razvojem životinjskih vrsta. U različitim fazama razvoja ljudi dobno-normativno prolaze kroz slične izazove koje su tijekom evolucije vrsta “niže” vrste rješavale evoluirajući u “više”.

Ljubav je u tom kontekstu nešto jedinstveno ljudima – nešto što je, posebice u vrijeme kada se možemo osamostaliti i razviti kao pojedinci, novo i nepoznato. Psihologija kao znanost, koliko mi je poznato, još uvijek ne zna o ljubavi puno. Psihologija se, poput inteligencije, bavi uočavanjem i opisivanjem obrazaca, uzročno-posljedičnih veza, a na temelju kojih, eksplicitirajući te obrasce, omogućava pojedincu da odabire ona ponašanja i one obrasce koji imaju najveću vjerojatnost razviti njegove sposobnosti, maksimalizirati njihovo samoostvarenje i zadovoljstvo životom, sobom i odnosima u koje stupaju.

Moje dosadašnje iskustvo, kako osobno tako i profesionalno mi, nažalost, ukazuje kako većina odnosa u koje ljudi stupaju nisu odnosi podrške, poštovanja, uvažavanja i prihvaćanja osobe (ne samo onakve kakva osoba već je već i kakva može biti). I dok su prije ljudi radi osiguravanja vlastite egzistencije bili primorani ostajati u odnosima i razvijati ih – kakvi god oni bili – danas, kada je brojnima dana sloboda mogućnosti samostalne egzistencije, bez odnosa i obveze, mi se čini da idemo u drugu krajnost. Umjesto izgradnje odnosa, vođeni vrijednostima i smislom, nekad biramo lakši put: izbjegavanje truda, anksioznosti od spoznaje da možemo, a možda i trebamo biti bolji, ustrajniji, otvoreniji, predaniji – tretirati sebe i druge kao da vrijedimo.

Brine me da savjeti koje dijelimo nisu temeljeni na pozitivnim primjerima odnosa koji su trajni zato što vrijede, nego su vođeni “pokušajima” i “pogreškama” koje izvlačimo iz ne pozitivnih, nego negativnih iskustava. U psihologiji roditeljstva često ukazujemo da reći “ne” nije dovoljno – umjesto “ne” treba objasniti i pokazati kako i što “da”. A što ako o tome što i kako “da” ne znamo ništa?

Kako donijeti odluku ili dati savjet kada je riječ o ljubavi? Kako znati da li nešto činimo odabirući biti predani sebi i autentični, kroz odnos s drugima, a ne kroz samoću? Kako znati koji odnos nas gradi čak i ako smo u njemu suočeni sa sobom?

Ako bi se ovakvo ponašanje, odnos ili komunikacija nastavili narednih 10 godina, bi li nas doveli na mjesto na kojem želimo biti? Uzimamo li podršku, poštovanje, pažnju, nježnost i poticaj na razvoj koji zaslužujemo i trebamo? Komuniciramo li jasno svoje potrebe? Komuniciramo li jasno da ne znamo koje su naše potrebe? Slušamo li sebe i dajemo li sebi i drugoj strani da se izgradimo kroz neizvjesnost koja je pred nama – ali uz potporu koju zaslužujemo?

O ljubavi ne znam puno, ali uživam gledajući svoje klijente koji dolaze otvoreni za komunikaciju i željni postaviti temelje kvalitetnog odnosa i komunikacije. Nerijetko ni sam nisam pozitivan primjer i ne idem u smjeru za koji znam da je dobar; ali sam zahvalan na bezuvjetnoj podršci i prihvaćanju onog malog broja bliskih osoba i prijatelja – koji predani našem odnosu u njemu ostaju čak i kada je teško, nekada čak toliko da ni kratki bijeg kao simbol težine tih razdoblja – nije teret; jer znamo da se na kraju dana imamo gdje vratiti i nastaviti graditi sebe i ono pozitivno što je pred nama.

Vrijedi ne ono što je najlakše, nego ono u što ulažemo trud, vrijeme i emocije.
A teško je jer smo nesavršeni; i upravo je nekad ta težina, koja se može učiniti nepremostiva, ništa spram bezuvjetne ljubavi i podrške koja nam pruža sigurni teren u kratkoj i dinamičnoj igri života.

🧩 Edukativni radni list (refleksivna pitanja)

1. Što za mene znači ljubav? (Napiši vlastitu definiciju ljubavi, bez oslanjanja na citate ili tuđe riječi)
2. U kojim odnosima osjećam poštovanje, sigurnost i podršku? (Navedi konkretne primjere – obitelj, prijatelji, partneri, terapeuti…)
3. Postavljam li jasno granice u odnosima?
   Da / Ne
   Ako ne, što me u tome sprječava?
4. Znam li koje su moje emocionalne potrebe? (Nabroji barem tri potrebe koje su ti važne u odnosima)
5. Zadržavam li se u odnosima koji me dugoročno ne izgrađuju?
   Ako da: što mi je najteže napustiti?
   Ako ne: kako njegujem one odnose koji me grade?
6. Ako nastavim ovako komunicirati u odnosu (ili ponašati se), gdje ću biti za 10 godina? (Odgovori iskreno, bez osude)
7. Što danas mogu učiniti da budem autentičniji u odnosima – i prema sebi, i prema drugima?